Ulaganjeadmin

Piše: Bojan Pravica, osnivač tvrtke Elementum

Bojan Pravica: kraj tihog konsenzusa: zašto središnje banke napuštaju američke obveznice
Kako se nakon sedam desetljeća mijenja temeljna logika globalnog monetarnog sustava

U većem dijelu povijesti financijskih tržišta najveće su se promjene događale tiho. Ne putem proglasa, već sitnim pomacima u bilancama, odlukama koje su naizgled bile tehničke, ali su imale dalekosežne posljedice. Jedna takva promjena događa se upravo sada.
Sedamdeset godina vrijedilo je gotovo samorazumljivo pravilo: američki dolar je sidro svjetskog financijskog sustava, a američke državne obveznice njegovo najsigurnije utočište. Središnje banke su ih gomilale bez većih pitanja, jer su predstavljale likvidnost, stabilnost i – što je bilo ključno – političku neutralnost.
Danas se ta pretpostavka lomi. Ne eksplozivno, već postupno. Sve više središnjih banaka smanjuje izloženost američkom dugu i istovremeno povećava zlatne rezerve. Taj proces nije slučajan, nije kratkoročan i nije ideološki. Riječ je o racionalnom odgovoru na svijet koji se u posljednjih petnaest godina bitno promijenio.

Dolar kao temelj poslijeratnog poretka

Nakon Drugog svjetskog rata svijet je bio financijski i gospodarski razrušen. Sjedinjene Američke Države izašle su iz sukoba kao daleko najjače gospodarstvo, s najvećom industrijskom bazom i daleko najvećim zalihama zlata. Sporazum u Bretton Woodsu 1944. godine formalizirao je tu stvarnost: dolar je postao središnja rezervna valuta, vezana za zlato, a druge valute bile su vezane za dolar.
Čak i nakon raspada zlatnog standarda 1971. godine, dolar je zadržao dominantan položaj. Razlog više nije bila formalna zamjenjivost za zlato, već povjerenje u američku državu, njezine institucije, pravni sustav i financijska tržišta. Američke državne obveznice postale su kralježnica globalnih rezervi.
Za središnje banke bile su idealne: duboko tržište, visoka likvidnost, minimalni kreditni rizik i sposobnost brze prodaje u kriznim vremenima. Dolar nije bio samo valuta – postao je infrastruktura.

Zašto su središnje banke desetljećima slijedile isti obrazac

Duga desetljeća ovaj sustav nije imao ozbiljnu alternativu. Euro je bio premlad, japanski jen ograničen, a zlato je smatrano neproduktivnom imovinom bez prinosa. Središnje banke nisu tražile profitabilnost, već stabilnost i predvidljivost – a dolar im je to osiguravao.

Osim toga, dolar je obavljao više funkcija istovremeno:

  • bio je glavna obračunska valuta u međunarodnoj trgovini,
  • osnova za tržišta sirovina,
  • ključna valuta za namiru dugova,
  • te temelj za kriznu likvidnost putem swap linija američke središnje banke.
U takvom okruženju nije bilo razloga za sumnju. No, sustavi se ne urušavaju zato što su prestali raditi – već zato što se promijene uvjeti u kojima djeluju.

Preokret nakon 2008.: kada se rizik počinje gomilati

Globalna financijska kriza 2008. bila je prvi ozbiljan signal da nešto u sustavu više nije uravnoteženo. Spašavanje banaka, masovno tiskanje novca i eksplozija javnog duga bili su nužni ukrepi, ali su imali dugoročne posljedice
Američki državni dug počeo je rasti eksponencijalnom brzinom. Kamatne stope su se snizile na povijesne minimume, a zatim ostale niske više od desetljeća. Središnje banke našle su se u svijetu gdje “bezrizična” imovina više nije nudila realni prinos, već samo očuvanje nominalne vrijednosti.

»Unatoč tome, osnovna logika još se nije promijenila. Dolar je ostao jedina ozbiljna mogućnost. Pravi preokret došao je kasnije.

Bojan-Pravica,-strokovnjak-za-zlato,-ustanovitelj-Elementum

2022. godina: kada rezervna imovina postane političko oruđe

Zamrzavanje ruskih deviznih rezervi 2022. godine bio je događaj bez presedana. Prvi put u modernoj povijesti sredstva velike države, denominirana u stranim valutama, sustavno su blokirana na temelju geopolitičke odluke.

Bez obzira na ocjenu samog sukoba, poruka je bila jasna: rezervna imovina više nije samo financijska, već i politička. Američke i zapadne obveznice više nisu neutralne u svim okolnostima.

Za mnoge središnje banke – posebno izvan zapadnog političkog kruga – to je značilo temeljnu promjenu procjene rizika. Pitanje više nije bilo postoji li rizik, već kada se može ostvariti.

»Najbolje vrijeme bilo je jučer, ali pravo vrijeme je danas.«

Bojan Pravica Elementum

Razlika između likvidnosti i suverenosti

U tom kontekstu ključno je razumjeti razliku između dviju funkcija rezervi:

  • likvidnost, koju dolar još uvijek nudi,
  • suverenost, koju dolar ne može osigurati u svim scenarijima.
Zlato ima jedno svojstvo koje nijedna fiat valuta nema: ne predstavlja obvezu druge države. Nije dug, nije obećanje i ne ovisi o političkoj volji izdavatelja. Postoji fizički i konačno.

Zato zlato za središnje banke ne znači zamjenu dolara, već nadopunu sustava. Riječ je o osiguranju od ekstremnih scenarija, ne o svakodnevnoj upotrebi.

Zašto se ovaj pomak događa tiho

Središnje banke rijetko djeluju impulzivno. Njihova moć je u strpljenju. Kada mijenjaju strategiju, čine to postupno, bez dramatičnih izjava, jer je stabilnost sama po sebi dio njihovog mandata.

Upravo zato je trenutni pomak toliko važniji. Ne radi se o jednokratnoj reakciji, već o višegodišnjem trendu koji se očituje u:

  • postupnom smanjivanju udjela američkih obveznica,
  • povećanju zlatnih rezervi,
  • većoj regionalnoj diversifikaciji rezervne imovine.

Ovaj proces događa se prije svega u državama koje nisu dio zapadnog monetarnog jezgra. Ne zato što bi bile protiv dolara, već zato što žele smanjiti jednostranu ovisnost.

Znači li to kraj dolara?

Ne. I to je ključno razumjeti.

Dolar ne nestaje. Još uvijek je neophodan za globalnu trgovinu, financijske tokove i kriznu likvidnost. No njegova uloga se mijenja: od jedinog sidra u jednu od više komponenti sustava.

To je bitna razlika.

U svijetu gdje se geopolitički odnosi zaoštravaju, dug raste, a povjerenje u institucije više nije samorazumljivo, središnje banke ne traže ideologiju. Traže otpornost.

Pogled stručnjaka

Ekonomist i dugogodišnji savjetnik međunarodnih institucija Alan Greenspan, bivši predsjednik američke središnje banke, još je prije nekoliko godina upozorio:

“Zlato je valuta u krajnjem smislu riječi. Kada sve ostalo zakaže, ostaje zlato.”

Ta izjava danas zvuči manje kao teorija, a više kao opis stvarnosti u kojoj središnje banke ponovno postaju svjesne osnovne svrhe rezervi: ne maksimiziranja prinosa, već preživljavanja sustava.

Zaključak

Globalni monetarni sustav se ne ruši, već se prilagođava. Tihi konsenzus da su američke obveznice univerzalno i bezuvjetno sigurne više nije samorazumljiv. To ne znači kaos, već prijelaz u raspršeniji, složeniji i manje centraliziran poredak.

Zlato se u tom procesu ne vraća kao simbol prošlosti, već kao alat budućnosti – kao neutralna osnova u svijetu gdje financijska imovina nosi i politički rizik.

U sljedećem članku pogledat ćemo brojke: koliko zlata središnje banke zapravo kupuju danas i zašto je to najveće gomilanje nakon raspada sustava Bretton Woods.