Piše: Bojan Pravica, osnivač tvrtke Elementum
Ako bismo zlato procjenjivali isključivo kroz prizmu financijskih tržišta, mogli bismo ga shvatiti kao samo još jednu investiciju koja reagira na kamatne stope, inflaciju i fluktuacije dolara. Ali kada središnje banke počnu kupovati zlato u velikim količinama, priča se potpuno mijenja.
Središnje banke ne kupuju zlato radi kratkoročne dobiti. Ne ulaze na tržište zbog tehničkih signala ili sentimenta. Njihove odluke su spore, konzervativne i usmjerene na desetljeća, ne na kvartale. Upravo zato su podaci o njihovim kupnjama iznimno važni.
Posljednjih godina ti podaci pokazuju nešto izvanredno: svjetske središnje banke kupuju zlato u opsegu kakav nismo vidjeli još od raspada sustava Bretton Woods početkom sedamdesetih godina. To nije slučajnost. I to nije prolazna pojava.
Zlato nakon 1971.: od monetarnog sidra do rubne imovine
Kada su Sjedinjene Američke Države 1971. godine prekinule vezu dolara sa zlatom, zlato je postupno izgubilo službeni monetarni status. Središnje banke i dalje su ga imale u bilancama, ali je tretirano kao ostatak prošlog sustava – kao inertna imovina bez prinosa.
U osamdesetim i devedesetim godinama mnoge zapadne središnje banke čak su prodavale zlato. Prevladavalo je uvjerenje da su državne obveznice razvijenih zemalja, posebice američke, učinkovitiji i moderniji oblik rezervi. Zlato se smatralo reliktom prošlosti.
Takav stav trajao je nekoliko desetljeća. Ali kao što je često slučaj u povijesti novca, pokazalo se da ono što je potisnuto na marginu često čeka svoj trenutak povratka.
Prvi znakovi promjene: nakon financijske krize, ali bez pozornosti
Nakon globalne financijske krize 2008. godine, u bilancama središnjih banaka počele su se pojavljivati male, ali značajne promjene. Neke zemlje u razvoju postupno su počele povećavati zlatne rezerve, prvenstveno radi diverzifikacije rizika.
Taj proces bio je spor i nije privukao veću pozornost. Financijska tržišta bila su usmjerena na kamatne stope, kvantitativno popuštanje i rast dioničkih indeksa. Zlato je ostajalo u pozadini.
Ključno je razumjeti da to još nije bio prijelom. To je bio samo uvod.
Godina 2022.: trenutak kada se trend ubrzao
Pravi preokret dogodio se nakon 2022. godine. Tada su središnje banke počele kupovati zlato u količinama koje više nije bilo moguće ignorirati.
Važno je naglasiti: ovo ubrzanje nije se dogodilo zbog promjene kamatnih stopa ili inflacijskih očekivanja. Dogodilo se zbog promjene percipiranog sistemskog rizika.
Zamrzavanje deviznih rezervi jedne suverene države mnogim je središnjim bankama jasno pokazalo da rezervna sredstva više nisu samo ekonomska, već i politička. Zlato, koje nema izdavatelja i ne predstavlja obvezu druge države, u takvom je okruženju dobilo potpuno novu težinu.
Rekordne godišnje kupnje: zašto su količine važnije od cijena
Kada govorimo o zlatu, većina pozornosti obično se usmjerava na cijenu. Ali za razumijevanje politike rezervi središnjih banaka cijena je od sekundarne važnosti. Ključne su količine.
Posljednjih godina središnje banke su:
- više godina zaredom neto kupci zlata,
- kupovale u opsegu koji premašuje dugogodišnje prosjeke,
- i to unatoč rastućim cijenama.
To je bitna razlika u usporedbi s prošlim ciklusima. Središnje banke ne čekaju „povoljnije ulazne točke“. Kupuju jer ne slijede tržišnu logiku, već stratešku.
Kada institucije, čiji je mandat stabilnost sustava, kupuju zlato bez obzira na cijenu, to ukazuje na dublju promjenu prioriteta.
Prekid s poviješću: od prodavača do strateških kupaca
U devedesetim godinama središnje banke bile su važan izvor ponude zlata. Danas su jedan od najvećih izvora potražnje. Taj obrat nije trivijalan.
Znači da se promijenio pogled na ulogu zlata:
- iz pasivnog ostatka rezervi,
- u aktivan alat za uravnoteženje sistemskih rizika.
Zlato se ponovno tretira kao monetarna imovina – ne u smislu svakodnevnog plaćanja, već kao konačni oblik povjerenja kada zakažu drugi oblici.
Zašto te kupnje nisu špekulativne
Važno je razlikovati između:
- investicijske potražnje,
- i rezervne potražnje.
Središnje banke ne kupuju zlato zato što očekuju rast cijene u sljedećoj godini. Kupuju ga zato što žele smanjiti ovisnost o jednom sustavu, jednoj valuti i jednoj pravnoj jurisdikciji.
To je razlika između trgovanja i upravljanja rizikom.
»Najbolje vrijeme bilo je jučer, ali pravo vrijeme je danas.«
Bojan Pravica Elementum
Tko kupuje zlato – a tko ne
Iako u ovom članku nećemo ulaziti u detaljnu geopolitičku analizu (ona slijedi u sljedećem dijelu serijala), vrijedi istaknuti jednu činjenicu: glavnina novih kupnji dolazi iz zemalja izvan tradicionalne zapadne jezgre.
To ne znači odbacivanje dolara, već njegovo nadopunjavanje. Države žele veću otpornost svojih rezervi, više manevarskog prostora i manju jednostranu izloženost.
Zlato u tom kontekstu djeluje kao univerzalno osiguranje – ne protiv inflacije, već protiv sistemskih lomova.
Zašto se trend neće završiti sa sljedećim ciklusom kamatnih stopa
Česta je pogreška tumačenje da će središnje banke prestati kupovati zlato kada se kamatne stope stabiliziraju ili snize. To tumačenje promašuje bit.
Riječ je o strukturnoj, a ne cikličnoj promjeni. Sve dok:
- ostaje visoka razina javnog duga,
- dokle god financijska imovina može biti predmet sankcija,
- i dok svijet ostaje geopolitički fragmentiran,
postojat će potreba za neutralnom rezervnom imovinom.
Pogled stručnjaka
Bivši strateg u Federalnim rezervama i Credit Suisseu, Zoltan Pozsar, sažeo je trend sljedećim riječima:
“Središnje banke ne kupuju zlato da bi zaradile. Kupuju ga onda kada počnu sumnjati u održivost sustava koji su same pomogle izgraditi.”
Ova izjava sažeto opisuje bit trenutačnih događanja.
Zaključak
Povijest monetarnih sustava uči nas da se najveće promjene ne događaju na naslovnicama, već u pozadini. Današnje gomilanje zlata od strane središnjih banaka upravo je takav primjer.
Ne radi se o bijegu od dolara, već o traženju ravnoteže. Ne radi se o povratku u prošlost, već o prilagodbi budućnosti. Zlato se ne vraća u trezore kao ideološki simbol, već kao praktičan alat u svijetu u kojem financijska sigurnost više nije zajamčena.
U sljedećem članku pogledat ćemo tko točno stoji iza tih kupnji i zašto su upravo države izvan zapadne jezgre danas glavni nositelji ponovne monetizacije zlata.